Duhovna i psihološka dobrobit ispovijedi

Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne

Svjedoci  smo drastičnog opadanja broja ispovijedi zbog  raširenog stava da je nepotrebna i da nije nužna, do dva puta godišnje.  Bojim se da se iza toga kriju lažna uvjerenja o tome što je zapravo grijeh. Čuo sam vjernike kakao raspravljaju da se teškim grijehom smatra samo ako netko ne vjeruje u Boga, a počini li netko abortus ili preljub, to nije smrtni  grijeh i ispovijed  mu ne treba.

No, naglasak u ovom članku nije na samom sakramentu ispovijedi, nego na češći pristup tom sakramentu, čak i kada vjernik nije počinio smrtni grijeh.  Govorimo o onom obliku ispovijedi kao kod djece prije prve pričesti, čestoj ispovijedi mladih, bračnih parova ili starijih osoba. Pri tome, ne smijemo zaboraviti na kler i njihovu redovitu ispovijed,  jer je put svetosti  popločan čestim pokorama nakon ispovjedi.  Neka vas ne  obeshrabruju izlike svećenika da nema potrebe za ispovijedi ako niste počinili smrtni grijeh ili da on nema vremena. Pomno odaberite ispovjednika,  molite za njega, kao i za one koji rijetko sjede u ispovjedaonici.

 

Nauk crkve o ispovjedi

Pristup ispovijedi kada nije počinjen  smrtni grijeh, spada u suvremeniju povijest Katoličke crkve i smatram da je Duh Sveti zaslužan za nagovor da tom sakramentu pristupimo što češće. Svi oni koji se sada pozivaju na drevni nauk Crkve, kaskaju za zadatostima vremena i ne vide da je Crkva živo Kristovo tijelo koje se razvija i raste.

Devet  papa, je tijekom svog pontifikata žarko  branilo čestu ispovijed i to od protivnika u vlastitim redovima. Evo što je rekao Papa Pio XII.:

„Istina je da je laki grijeh moguće okajati na mnoge načine, ali ako želimo rasti u kreposti, moramo nasljedovati učenje Duha Svetoga I pristupati sakramentu ispovijedi često.  Što više spoznajemo sebe, to će naša poniznost rasti, loše navike polako nestajati, duhovnoj lijenosti ćemo se snažnije oduprijeti, savjest će nam biti čišća, volja osnažena, samokontrola dosljednija I bit ćemo otvoreniji Božjoj milosti. Posebno to stavljam na dušu mladim svećenicima I upozoravam da je odbijanje ispovijedi, nepoznavanje Duha koji vodi Crkvu I pogubno za mistično Tijelo Kristovo. “ (slobodni prijevod, izvor nije naveden)

Drugi Vatikanski Koncil donio je Crkvi mnoge promjene, ali glede ispovjedi, papa Pavao VI., snažno je zavapio o nužnosti sakramenta pomirenja. Evo kako je to se sam izrekao:

„Česti pristup sakramentu pomirenja, čak i kada se radi o lakom grijehu od velike je važnosti. Ne radi se o pukom ponavljanju  nekog čina, niti samo o psihološkom rasterećenju, nego o želji da zadržimo čistoću našeg krštenja i da sve manje živimo mi, a sve više Krist u nama (sv. Pavao). Vjernik neka se ne opterećuje tim “samo” lakim grijesima, nego teži suobličavanju s Kristom u posluhu Duhu Svetom.“ (slobodni prijevod, izvor nenaveden)

Sv. Ivan Pavao II. u nebrojenim je dokumentima I nagovorima, ponavljao istu poruku. Papa  je nazvao lažljivcima sve one koji se protive čestoj ispovijedi i govore o njoj  je kao o  represivnom  mentalitetu. Oni, koji su Kristu vjerni, kaže sv. Ivan Pavao II., često pristupaju tom sakramentu jer tako raspuhuju žar u svojim srcima, osnažuju vjeru i primaju Božansku okrjepu.

 

Duhovna dobrobit ispovijedi

U nabrajanju dobrobiti redovite ispovijedi, možemo ih pobrojati nekolicinu.  Razvrstao sam ih u sljedeće kategorije:

1. Introspektivno spoznavanje sebe. Poznato nam je kako smo slijepi kada se radi o vlastitom grijehu i slabostima, a oštri kada se radi o drugima. Taj rast u poniznosti nam je potreban više nego ikada da bismo prepoznali kako smo zaslijepljeni  i nemoćni kada zapadnemo u kušnje. Samo nam Božja milost može pokazati kako se ponašamo.
2. Loše navike nestaju. Drugi izraz za loše navike je porok, koji se ukorijeni u naš život. Može se raditi o ružnim riječima, psovkama, sebičnosti. Ako se sami upustimo u popravljanje nekih od tih navika, trebat će nam godine, ali uz Božju milost i redovitu ispovijed, možemo ih nadvladati puno brže.
3. Čišća savjest. Ljudi rijetko govore o nužnosti pročišćenja svoje savjesti. Tko ima čistu savjest? Onaj tko u određenoj situaciji , intuitivno vidi što i kako  treba postupiti. Tupu i nijemu  savjest imaju oni koji zapadaju u grijeh  i više ne primjećuju da ga čine. Sakrament pomirenja suobličuje naš um s Gospodinovim, tako da nam je Njegova volja poznata u svim vidovima života i djeluje kao jedino rješenje. Duh Sveti, darom savjeta prosvjetljuje um, vodi nas u Božjem smjeru, posebno ako se nalazimo u moralnoj dvojbi.
4. Jača našu volju.  Ispovijed je sakrament hrabrosti i to treba posebno naglasiti. Svi raspolažemo slobodnom voljom I skloni smo činiti ono što želimo. Broj pobačaja u svijetu jasno pokazuje kamo nas vodi naša volja. Krist nam je rekao da drugoga volimo kao sami sebe, a da veće ljubavi nema do one položiti život za drugoga, a svijet je smislio svoj zakon:   iz samoljublja imamo pravo ubiti nevinu djecu. Zato nam je potreban sakrament koji će ojačati našu volju da ne podlegnemo udovoljavanju sebi I podredimo svoju volju Božjoj.  Grozim se nad suvremenim akademskim programom koji filozofiju Immanuela Kanta, smatra misli vodiljom. Poznato nam je da je glavna misao Kanta, autonomija osobne volje, drugim riječima moja volja je glavna smjernica moga ponašanja. U ovom dobu obožavanja vlastitog sebstva, Božja milost nam je nasušno potrebna I bez nje kršćanstvo neće preživjeti.
5. Dosljedna samokontrola.  Davno nam je jasno da život već u utrobi majke, pokušavamo podrediti svojoj volji. Ta spontana žudnja da si ugodimo i pobjegnemo od patnje je nešto na čemu moramo poraditi. Moramo podrediti svoje želje i porive Božjoj volji. Bog od nas traži da uskladimo svoje misli i djela s Njegovima. Samo svijetlo koje dobivamo nakon ispovijedi, pomoći će nam da se predamo Bogu, koji nas je stvorio.
6. Smanjujemo broj grijeha. Ovim sakramentom, Krist nastavlja svoje djelo u nama, priprema nas za svoje kraljevstvo. U njega možemo ući samo čisti od grijeha, može li netko od nas tvrditi da je spreman ući?
7. Sve se više suobličavamo s Kristom , usvajamo Njegove vrline tijekom Njegovog boravka među nama. Postajemo poput Njega ponizniji, nadvladamo svoju oholost i ponos. Sam osjećaj stida kada nekome drugome ispovijedamo svoje grijehe je božanski, mudri način da nas učini poniznijima. Vježbamo se u strpljivosti podnošenju nepravde, te  lakše prihvaćamo ljude koje Bog dovede u naš život. Ako dijelite moje iskustvo, onda će se te složiti da su ljudi ti koji u naš duhovni život donose najveće patnje I kušnje tijekom našeg života. Suobličavajući se s Kristom u stanju smo im pomoći ili ih strpljivo podnositi jer redovitom ispovijedi spoznajemo vlastite slabosti i potrebu za Bogom. Ispovijed je mjesto gdje se jasno očituje Isusovo posinstvo jer u grijehu nam nije sličan, ali poput Njega se sve više predajemo Božjoj volji, u ljubavi predajemo sve više dijelova sebe.
8. Postajemo poslušni Duhu Svetom. Njega, koji boravi u našem srcu trebali bi pozorno slušati jer nam se stalno obraća. No, u našem užurbanom životu, zaokupljeni vlastitim interesima i brigama ne samo da Ga ne slušamo, nego Ga smatramo nepozvanim gostom. Zvučimo poput Ivana Krstitelja kada je susreo Gospodina i rekao: “Među nama je Onaj kojeg ne poznamo.” Da bi nas Duh Sveti vodio kroz život, prvo nam mora biti jasno da se radi o Duhu koji ima svoj glas i redovito nam se obraća. U nama boravi Božji glas, koji žudi za komunikacijom I traži da Ga prepoznamo, On nam je dat i želi da mu se obraćamo. Možda nam zato i stvara problem da bi Ga zapazili i da mu zahvalimo na svim dobrim stvarima u našem životu.  Naša gluhoća Ga tjera da nam govori kroz kušnje i probleme jer ga inače ne bi ni tražili. Čeka da se odazovemo Bogu I podredimo Njegovoj volji, ne samo kada nam se obraća zapovijedima, već kada nas Njegov nježni glas moli da nešto učinimo ili da mu iskažemo ljubav. Ta velika milost nam je iskazana, ali samo ako revno čistimo svoje srce u sakramentu ispovijedi.

 

Redovita ispovijed ima veliku psihološku korist, čuva naš um i  daje nam unutarnji mir.  Poznato nam je da je taj mir Isus donio svojim učenicima nakon svog Uskrsnuća kada ih je pozvao da otpuštaju grijehe (Iv, 20, 19-23) i ustanovio sakrament pomirenja. Poznato nam je da naši mnogobrojni unutarnji sukobi proizlaze iz našeg osjećaja krivnje koji nam krade mir i snažno utječe na naše odluke. Sakrament pomirenja je velika milost koju nam je Isus ostavio.  Mir srca nam uvijek donosi istina, a to je da smo svi grešnici i mi smo ti koji našim krivim dijelima vrijeđamo Boga i udaljavamo se od Njegove ljubavi. Krist nam je rekao da je veća radost u nebu za svakog grešnika koji se vrati nego zbog svih onih 99 pravednih, ali nam je tako isto i rekao da će nas grijeh udaljiti od Boga. Ispovijed će nam vratiti mir srca, a ima ga samo onaj koji vrši volju Božju. Nitko neće imati mir u srcu i duši tko čini ono što sam želi. Činjenje naše volje vrlo često više sliči paklu na zemlji, a ne raju kojem težimo.

Trebamo još jednom pojasniti kako Crkva gleda na krivnju. Krivnja je gubitak Božje milosti, što više griješimo to će nas više tlačiti krivnja. To je duhovna smrt naše duše jer svaki grijeh koji počinimo umanjuje Božju milost u našem životu i narušava naše druženje s našim Ocem. Ljubav koju nam  Bog daje, zaslužuje redovito pokajanje svoje djece. Zaključimo s izjavom sv. Tome Akvinskog: „Sam čin grijeha može kratko trajati, ali krivnja ostaje.“ (izvor nepoznat, slobodan prijevod)

Otac John A. Hardon, Duhovna i psihološka dobrobit ispovijedi

Prevela: Miriam Goll