Datum objave: 23. travnja 2018. Aktivnosti
Najdublja bit biti kršćaninom jest u biti za druge
OSIJEK – Udruga katoličkih intelektualaca organizirala je 18. travnja 2016. u Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku razgovor o knjizi Krešimira Šimića “Abrahamovo razlikovanje – Po(i)etika vjere”, objavljenoj koncem 2015. godine u biblioteci Diacovensia, KBF-a u Đakovu. Susret je dobrodošlicom otvorila dr. Ružica Pšihistal, predsjednica UKI-ja, pojasnivši kako je riječ o petoj autorskoj knjizi doc. dr. Krešimira Šimića, profesora Filozofskog fakulteta u Osijeku sa specijalizacijom u području stare hrvatske književnosti, kroatista sa izraženim filozofsko-teološkim interesima, te je pozdravila doc. dr. Stjepana Radića, predsjednika Katedre filozofije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, koji je predstavio sadržaj monografije.
U izlaganju i (raz)govoru o knjizi Radić je istaknuo nekoliko osnovnih elemenata koji, po njemu, čine okosnicu samoga djela pripominjući na početku “naglasak na Šimićevo suočavanje s predbacivanjima monoteističkim religijama da su nasilne i isključive te posljedično, postmodernistički zahtjev vraćanja u svojevrsni politeizam”. Pri tome je u knjizi istaknuto posebno ime Jan Assmanna, koji upravo protežira politeziam kao miroljubivi način opstojanja više religija istovremeno te Radić pojašnjava: “Dekonstruirajući ovo idilično stanje, papa Benedikt XVI, Josef Ratzinger ističe da je politeizam bio sve samo ne nenasilan jer su ‘bogovi jedne religije često bili demoni druge te u upravo oni bili razlog nasilja’, a to iščitava autor u pozivanju na papu Benedikta. Šimićeva razmatranja, odnosno odgovor na postmoderno predbacivanje o nasilnosti monoteističkih religija pripada širem odnosu religije i kulture. Šimić donosi dva nemimoilazna govora: onog Baracka Obame na sveučilištu Al-Azhar u Kairu i pape Benedikta XVI. na sveučilištu u Regensburgu. Govori donose dva načina postojanja religija, s tim da je Ratzingerova zahtjevnija jer oslikava zahtjev za istinom. Nepreskočiva je tema u pogledu vjere njen odnos prema razumu, što se na poseban način prelama kroz knjigu pri čemu je okosnica ovog odnosa ne razumom provjerljiva vjera, već vjera koja potiče na nemir razuma (T. Akvinski).” Radić uviđa naglašen autorov stav o kršćanskoj vjeri utemeljenoj na Objavi koja je zbiljska te svjedočenju, odnosno Svjedoku koji stoji uz objaviteljsku Istinu. Tumačeći Šimićev stav o vjeri Radić je zaključio: “Mi vjerujemo na temelju iskaza svjedoka i njihovo svjedočanstvo držimo istinitim. Svjedočanstvo se pak događa u zajednici Crkve i stoga je svaka vjera povezana s agonom, zborištem, skupštinom, sabornosti. U konačnici, mi vjerujemo, ono što vjeruje Crkva. Upravo se na takav način događa pravi poiesis tvorba, činjenje vjere kao umjetničkog djela. Tako shvaćena vjera, sa Šimićeva motrišta, ne potrebuje dokazivanje nego obranu. Ne da napada već odolijeva. I ne zaboravimo, u odolijevanju ima čari jer iscrpljuje ono najbolje iz nas.”
Tijekom razgovora s autorom čulo se kako djelo sa četirima poglavljima angažirano studira po(i)etiku vjere u suvremenoj kulturi i to tako što crpi izvore biblijske (Biblija je vjerniku mjerodavna za razumijevanje Boga, sebe i odnosa s drugima) i filozofijske. Prvi dio knjige obrađuje prigovore o nasilju u monoteizmima i Šimić nudi odgovore pri čemu komentira govore Obamin iz 2009. godine (predstavlja projekt konsocijalne liberalne demokracije zasnovane na hermeneutičkom gostoprimstvu) za koji je ovaj dobio Nobelovu nagradu za mir te govor pape Benedikta XVI. iz 2006. (otkriva sukob koji leži u temelju našega postojanja, a može se imenovati sukobom vjere i nevjere). “Vjera bez svjedoka je postulat uma, dok je esencijalna vjera utemeljena u svjedoku. Vjera je kultura, no kada vjera postaje znanje, nema je više. Istinu možemo spoznati u vjeri. Distinkcija između kršćanstva i islama nije u deskripciji Boga, nego u simbolima vjere. Naime, simbol je participacija toga što označava, a u islamu je riječ o deskripcijama. Najdublja bit biti kršćaninom jest u biti za druge. Pralik vjere je upravo Abraham, otac vjere koji je prihvatio Riječ. Vjera koja se ne pretvara u čin, nije vjera”, kazao je Šimić odgovarajući na propitivanje o srži knjige, razlikovanju i određenju vjere. Knjiga nudi šire razumijevanje vjere o kojoj autor razmatra u dijelu drugom (odnos vjere spram razuma, stavovi filozofa Karla Jaspersa, Tome Akvinskog i Josefa Piepera) i trećem u kojemu motri fenomenologiju vjere. Razgovor je potvrdio kako se vjera događa u zajednici te da kršćanska zajednica svoju vjeru živi sakramentalno, dok Šimić ističe kako je vjera poiesis i stvara kulturu o čemu kazuje četvrti dio knjige posvećen Abrahamovu razlikovanju po kojemu je monografija naslovljena.
Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić
