Korizmeni susret s Mladenom i Mirom Gavran u Osijeku

Datum objave: 23. travnja 2018. Aktivnosti

OSIJEK – Bračni par Mladena i Miro Gavran, dramska umjetnica i književnik, gostovali su 13. Veljače 2016. u Osijeku na drugom korizmenom susretu Udruge katoličkih intelektualaca priređenom u Klubu knjižare Nova. Podnevni razgovor o umjetnosti, životu i vjeri s gostima je vodila Ružica Pšihistal, predsjednica UKI-ja, uvodno predstavivši bogat stvarateljski opus umjetničkog para te ponudivši raznolike upite gostima Pšihistal je, osim ugodnoga druženja, omogućila publici neposredno upoznavanje s jednostavnim obiteljskim osobama, vrhunskim umjetnicima, ukratko s intimnijom stranom para Gavran te manje poznatim osobnim stavovima o življenju vjere i poimanju vrijednosti u umjetnosti. Susret je uz interpretaciju i glumačku bravuru Mladene Gavran obogaćen biblijski nadanutom poezijom iz Gavranove zbirke “Pjesme” (pjesme Adam, Pavao) i tekstom iz monodrame “Najluđa predstava na svijetu” čija je satira o pomodnosti glumišta iskreno nasmijala sve prisutne, a potkraj programa književnik je oduševio mnoštvo kazivanjem pjesme “Analiziranje pjesme na satu književnosti”.

Glumica odgajana u duhu vjere

Govoreći iz motrišta svojih životnih poziva o vezi između umjetnosti i vrijednosti, Mladena Gavran uvodno je istaknula da je rođena Varaždinka koju je majka od ranih dana odgajala vjernički, velika je ljubiteljica umjetnosti, svirala je violinu, a sve to poveznicu ima, kazala je,  u njenom prvom dodiru sa sakralnom umjetnošću, ljepotom i skladom u sakralnim objektima gdje su održavane barokne večeri u slavu Božju i ljepote, pojasnivši: “Umjetnost, kao i vjera, mora čovjeka oplemeniti, dati dublji sadržaj, obogatiti, učiniti čovjeka i razmišljanje boljim.”

Zahvalivši što u korizmi sa Osječanima može podijeliti svoja promišljanja, Miro Gavran je razložio kako nije usamljeni pisac kojeg je inspirirala starozavjetna priča o Juditi (podsjetio je na spjev Marka Marulića), a on je, kaže, progovorio u romanu “Judita” o mladoj udovici, izmaštao njeno djetinjstvo, mladost, ljubavnu priču, no također duboko prožeti biblijskim poticajima su i romani “Poncije Pilat” i “Krstitelj”. O izazovu biblijskim temama književnik kaže: “Roman je totalitet života, mora biti bogatstvo života, dolazi iz života, a kada ga pročitaju ljudi, kojima je Biblija sveta knjiga kao i meni i oni koji ne vjeruju, kažu: Da, dobili smo nešto dobro i humano.” Razgovarajući o destrukciji teksta u suvremenom stvaralaštvu i rušenju kanona, ali i novijem otkrivanju biblijskih tekstova uz pozitivniji odnos prema tradiciji, Gavran je iz perspektive čitatelja kazao kako želi knjigu pročitati zbog nadgradnje života, biti njome oplemenjen te bi, kaže, prije dva i pol stoljeća-tri bilo neupitno to što jest umjetnost i kultura, međutim umjetnost je prešla u destrukciju. Gavran je pak skloniji konstruktivizmu i, otkriva, nije pristalica destrukcije, relativizacije dobra i zla koja je prije tridesetak godina prispjela iz američkog miljea.

Vjernici bi se trebali puno više smijati

“Rastužuje me i nervira kad se uzima biblijska tema kao predložak, a u sadržaju ništa od toga. U Zagrebu je kao veliko inozemno gostovanje najavljivana predstava “Siđi, Mojsije”, a mi naivno povjerovali da ćemo vidjeti nešto što ima veze s naslovom, no bili smo užasnuti. Ružno, destruktivno i bolesno u sceni zagrebačkog HNK-a koja pokazuje međunožje okrenuto prema publici… Užasnuti, izašli smo napolje. Smisao umjetnosti otišao je u sasvim suprotnom smjeru od toga što mislim da je umjetnost”, ispričala je Mladena Gavran, koja je sa suprugom Mirom pokrenula 2002. godine u Zagrebu Teatar Gavran gdje se ponajprije afirmira glumačko umijeće – temelj kazališne umjetnosti. U tom obiteljskom teatru tada je Mladena premijerno izvela monokomediju “Hotel Babilon” (autor Miro Gavran) u kojoj igra svih jedanaest uloga i do kraja 2015. godine odigrala ju 243 puta! Svojim glumačkim darom nasmijala je i Osječane na susretu, a o smijehu glumica kaže: “Kroz smijeh se proguta i gorka tableta puno lakše. Komični žanr nije lak.”, a Miro Gavran je dodao: “U predstavama LutkaPivoSladoled (komedije) ljudi se smiju, a jako ozbiljne stvari su pred nama. Vjernici bi se trebali puno više smijati od onih koji nisu; oni koji čitaju sretniji su od onih koji ne čitaju – nisam sreo sretnog čovjeka koji je lijenčina. Imam sreću što Mladena i ja volimo posao koji ide prema drugim ljudima pa to ispunja.”

Svakodnevno čitanje Novog zavjeta pomaže pisanju i u životu

Korizmeni je susret dotaknuo i promišljanja o vjeri. “Do 1999. nisam bio vjernik, već skloniji istočnjačkom, dok nisam doživio obraćenje. Najdraži lik mi je sveti Pavao, on je najveći pisac, tko će bolje o ljubavi od njega. Sva njegova putovanja, poslanice… Bavio sam se mišlju naći neku “šifru” i jednoga dana napisati roman o svetom Pavlu. Volim čitati svaki dan iz Novog zavjeta, ispunjava me i pomaže u pisanju, životu”, kazao je Gavran, na što je supruga nadodala: “Sretna sam kad je Miro u stadu. Odrasla sam s petoricom braće i sa mamom stvarno religioznom. Odgajana sam u duhu vjere.” Supružnici Gavran, sa 28-godišnjim bračnim stažem, otkrili su da kada je njihov sin Jakov (glumac je magistrirao u Osijeku) počeo pohađati osnovnoškolski vjeronauk, krenulo očevo ispitivanje hoće li sin biti biti ocjenjivan u školi, a dijete je u međuvremenu poželjelo biti vjeroučitelj… “Roditelji trebaju podržati svoje dijete. I kada ide na misu jer neće postati samo od sebe vjernik. Znala sam da bez naše pomoći i odgoja u tom duhu neće biti vjernik”, pojasnila je Mladena, a Miro je dometnuo: “Tad’ sam rekao: Jesmo li mi obitelj? Jesmo i idem s društvom. To je obitelj, zajedništvo. Obiteljsko zajedništvo je temelj društva i, ako se ono ne njeguje, čovjek se pogubi u svijetu. Jakov nas je objedinio u duhovnom smislu. Roditelji misle da utječu na dijete, a obrnuto je. Sinu sam posvetio roman (Krstitelj), imao je tada trinaest godina.” Na kraju susreta publiku je zanimao stav o elitističkoj i tzv. instant umjetnosti, a književnik je zaključio: “Bog mi je dao talent pisanja. Kad uđem u galeriju i vidim pola izložaka koje bih mogao napraviti, siguran sam da to nije umjetnost.”

Tekst i fotografije: Nevenka Špoljarić

Načitanije

Kolumne